...
U Nikolinoj kući vladalo je jedno: Izdrži! Još u prvim
danima našeg zajedničkog života. Velike obradive površine zemlje, zahtevale su
rad. Ja sam tek napunila osamnaest godina. Na
njivi sam znala raditi, u kući isto tako, ali… u onim drugim stvarima, između muža
I žene… tu sam bila dete. Tako dete, rodi dete. Ostala sam trudna I nedugo
zatim saznala da nosim dve bebe. Beše to moj prvi veliki bojazan I strah. Šta
ću? Kako ću? Plašila sam se kako ću uspevati da hodam sa dve bebe, kako ću
raditi, kako ću spavati…Tada mi se činilo da sam najnesrećnija na celom svetu,
kako to da se meni desi… Kasnije ssm shvatila, da je nesreća nešto sasvim drugačije,
nešto bolnije
Meseci su prolazili, ja sam ćutala I radila. Trpela sam
ponekad velike žigove I tupe udarce u stomaku, ali izgurah. Dan za danom su se
nizali. U poodmakloj trudnoći više me niko I ne pita kako sam, shvatih, da
treba ćutati I prestati sa kukanjem.” U se I u svoje kljuse!” Beše to rečenica
koje ću se sećati ceo svoj život, evo I sada, dok ti pričam. Treba da shvatiš
Danice, da je to tako. U zemlju ne može živ čovek, zato ćuti I radi. U
Nikolinoj porodici koju su sačinjavali njegovi roditelji , brat I snaja, koja
me moram priznati još od prvog dana nije volela, beše napeto. Živeli smo svi u
jednoj kući, pod istim krovom. Naučila sam : Ako se budem borila zauzeću svoj
stav, pokazaću kako želim živeti I raditi ubuduće. Ako to ne uradim na vreme,
postaću bezlična. Plašilo me zauzimanje stava. U dubini duše sam se prepuštala
sudbini. Ah, tako I bi. Porodih se u maju, kada se priroda budila I prve lale
cvale, rodih tebe I Nevenu. Volela sam zadah mleka iz vaših usta, tako malenih.
Pričala sam sa vama, kao sa odraslim ljudima, jer, nisam znala drugačije. Nikola je radio na njivi a ja sam se brinula
o vama I kući. Jednog jutra, probudismo se I Nevena poče da plače. Plakala je
dugo, do iznemoglosti I onda nekakva pena joj krenu iz usta… Nevena umre posle dva meseca života, bez
najave I bilo kakve bolesti. U meni se
srce pocepa na pola, ni suze nisu pomagale niti kakva reč. Pretvorih se u očaj.
Nevena uvenu kao cvet u neplodnom zemljištu. Tek tada shvatih šta je nesreća!”
***
Priđoh joj želeći da je zagrlim I nikada ne pustim. “Tu sam
mama, ja sam tu, tvoja zvezda Danica. Ja sam tvoja vodilja. Tako je Bog
odlučio, protiv njega se ne može. I ja Nevenu osećam u svakom delu svojih
prstiju. Zamišljam je kako raste sa mnom, kako mi pomaže dok pišem ili kuvam
ručak. Vidim je kao šarenu pticu kako stoji na krovu kuće I čeka me da se
vratim. Nosim je sa sobom gde god da krenem. Ne smeš da plačeš! Ona to ne voli
Gore joj je lepo u novoj kući, tvoje suze je bole.” Rekoh joj. Koliko je života
imala Dubravka? Pitala sam se. Činilo se jedan ali kada se zamislim, počnem da
brojim jedan, dva, tri, četiri. U današnje vreme je umetnost preživeti. Svaki
je dan novi život. Šta si bio juče, to nisi danas. Stalno počinješ iz početka.
Onog momenta, kada je Nevena umrla, Dubravkin život se počeo kruniti kao bajat
hleb. Što je bila starija, mrvice su izgledale sitnije. Tako se odvijao svačiji
život. Sa one strane tišine, u unutrašnjosti svakog bića, gde tišina odzvanja I
lomi zidove naše duše.
“Milena, otvori bombonjeru da se zasladimo.” Reče Dubravka.
“O, šta to slavimo? Upitah. “Kada se u kući otvori
bombonjera ,znači slavlje!” rekoh.
“Slavlje, nego šta! Ne dolazi meni Milena svaki dan. Sačuvala
sam je za nju.”
Sačuvala! U našoj kući su se uvek čuvale, koliko se sećam.
Bila je privilegija otvoriti tu veliku kutiju, a ne daj Bože, probati od svake
po jednu.” Sećaš li se mama? Stajale bi prašnjave I čekale svoje vreme. Mi,
deca, mogli smo samo da ih gledamo I da im se divimo. Obično su bile slika
nekog dečaka ili devojčice sa suznim očima, kuce ili mace u pletenoj torbi. Sve
je to imalo posebnu draž.”
“Da, imalo je.” Reče Dubravka. “Bombonjera je bila veliki
znak zavalnosti. Odgovor na svaki gest učinjen dobronamerno, očekivanu ili
neočekivanu pomoć. Čuvanje je isto tako bilo od velikog značaja, poseban obred,
pravo umeće.
“Ja sam volela da se igram sa kutijom. Kada se otvori I sve
bombone pojedu, onda sam vadila onu plastiku I u njoj mešala boje. Dođi Milena
da ti pokažem.” Milena otvori zlatni smotuljak bez I malo uživanja, brzo I
nestrpljivo, stavi čokoladnu kuglu u usta I reče, “Ništa posebno”. Pogledah u
majku I nasmejasmo se obe. U današnje vreme deca ne mare za bombonjere I
ratluke. Nema te draži I iskrenog dugog iščekivanja kada će se u kući jesti
čokolada. Ja sam kao dete maštala o lakovanim cipelama.
“Najzad će mi ih kupiti” šaptala sam u sebi, čekajući majku
u dvorištu. Otac se složio sa kupovinom, dao je deo svoje ušteđevine a mama je trebala
da doda ostatak. “Imaću I ja lakovane cipele” uzvikivala sam u sebi sva srećna
I radosna, želela sam ih jako. Majka se brzo vratila, brzo sam ih obula iako su
bile za broj veće. Majka se zabrinula, “Taman posla, pogledaj na šta ličiš. Kao
da si roda. Tanke noge a ogromna stopala. Vratićemo ih sutra.” Dugo sam plakala
I natapala jastuk te noći, ne želeći da skinem lakovane cipele. To se zvala
radost! .....
Vesna Lačković
Нема коментара:
Постави коментар