недеља, 16. март 2014.

Iz jednog pogleda

U oblaku neverice,
sklanjam pramen kose
s'lica,
i zagledam u tvoje oko.

Tražim tvoj pogled
sramežljiv i nem.
Pričljiv i lenj.
Šiba,
gde najviše boli.
Iza crvene planine.
Gde duša zbori..

Ne znaš ti mene kad volim
i zamislim svet u drugoj boji,
kad buku pretvorim u tišinu,
kad te u pola noći probudim.
Tada se zagledam u tvoje oko,
kroz njega prođe
hiljadu dana,
praznih i brzih,
punih i ludih...
Prođe sva sreća između čuda
i tebe!
U borbi sa silama!

Ne znaš ti
da ti u snovima živim!
Da te čudnim imenima zovem!
Da si čovek sa hiljadu imena!
I dvanaest rebara
što mi o duši visi!

Vidiš li kad-kad,
kuda  gruvaju oblaci,
kada nam ne daju da sanjamo...
Tada zatvori oči
i počni da dišeš,
jer
tamo se bolovi slamaju.
Vesna Lačković



Нема коментара:

Постави коментар