Stajao je začuđen
što više nije sam...
U tišini bez reči.
Kako je i mogao pomisliti
da će ga ostaviti,
po načinu
na koji je zadržavala dah...
Lomila srce...
Čuvao se pobune
pokušavajući da unese prirodnost
u neočekivani susret.
U trenutku kada je uzdahnuo
sunce ga zapljusnulo
i gotovo zaslepljen, reče joj:
-Gde si?
Posmatrali su se ćutke,
pokušavajući
da ne prekrše, običaj,
da se u ovakvoj pustoj situaciji
prosto uhvate za ruke.
Nije osećao stid
što se mesecima borio sa nesanicom
čitajući Prevera,
jadikujući nad Jesenjinom
i želeći je u dugim Nerudinim noćima...
Nije bio u stanju ništa da oseti.
Uzalud se zapinjao da zaplače
pokušavajući,
da iz očiju izbaci svu ljubav svoju...
Vesna lačković
Нема коментара:
Постави коментар