петак, 16. новембар 2012.

U mašti

Zarezi...
Uvek prisutni, čekaju svuda.
U poslednjoj pesmi
naučićeš još jednu lekciju o meni.

Bez bola, toga i nema.

Na ivici provalije,
naginjući se nad greškama tvojim,
zanemim svaki put
kada izgovorim sve ono
što nikad nisam htela.

Ti, kao uragan,
potopiš nadu i glas zadrhti...
Zamrzim sebe i tebe
u svakom narednom danu.

Slika našeg budućeg puta
pod teškom zavesom, gustom.
Sapletena o strah
koji sam oblikovala razmišljanjem,
i marširajući svakodnevnicom,
razbila sam predrasudu i savršenu iluziju,
da si od mašte stvoren!

Svaki put kad mi u snove dođeš,
sa čizmama teškim od zvezda i blata,
u srebrnom krugu sakriješ osmeh,
u repu provučeš taj majušni vihor
koji je samo mojom maštom satkan.

                     
 
 
Vesna Lačković
 

 

Нема коментара:

Постави коментар