Kada sam prvi put upoznala Dugu, shvatila sam šta je prava radost. Stalno je bila nasmejana, protežući se iznad naših krovova i sramežljivo krijući iza tuđih. Zanosno se protezala , dokazujući, da samo onda kada damo sve od sebe, možemo spojiti nebo i zemlju... Samo onda kada nešto zaista želimo, možemo to i ostvariti...
Onda je došao dan, kada sam je danima čekala, sedeći pored prozora, obučena u svoj crni plašt. Želela sam da je uplašim. Da joj pokažem, šta je to strah! Čekala sam je danima, ali ona se nije pojavljivala...
Zureći kroz prozor, ugledala sam njen obris. Nasmejah joj se od srca. Duga poče da se smeje i šepuri svojim sjajem. Pričala mi je smešne priče.
"Mila, čemu se smeješ?" upita majka.
"Smejem se Dugi. Pričam joj kako sam želela da je uplašim crnim plaštom. Ona ne zna šta je strah, kaže da je potpuno slobodna!"
"Ali mila, napolju je tmuran kišni dan. Gde vidiš Dugu?" upita ona zabrinuto.
"Vi, odrasli to ne vidite. Tu sa unutrašnje strane kiše, postoji senka. Tu se Duga krije i vrpolji. Kada nestane, vidim njen obris. Razumeš! Igramo se."
Vesna Lačković
Onda je došao dan, kada sam je danima čekala, sedeći pored prozora, obučena u svoj crni plašt. Želela sam da je uplašim. Da joj pokažem, šta je to strah! Čekala sam je danima, ali ona se nije pojavljivala...
Zureći kroz prozor, ugledala sam njen obris. Nasmejah joj se od srca. Duga poče da se smeje i šepuri svojim sjajem. Pričala mi je smešne priče.
"Mila, čemu se smeješ?" upita majka.
"Smejem se Dugi. Pričam joj kako sam želela da je uplašim crnim plaštom. Ona ne zna šta je strah, kaže da je potpuno slobodna!"
"Ali mila, napolju je tmuran kišni dan. Gde vidiš Dugu?" upita ona zabrinuto.
Vesna Lačković
Нема коментара:
Постави коментар