Dugo sam je gledao. Meskoljila se i povijala. Nije se puno borila i bunila kada su joj odveli decu. Kakva je to majka - pomislih. Protegla je sape i napokon ustala. Prisao sam joj blize i gledao je dugo.
- Kako si mogla, kako si samo mogla, ti,bezdusna kucko! - povikah.Ona se malo povukla i stala plasljivo da me gleda.
- Kako si samo sebicna. Odveli su ti decu, tvoje tri tackice daleko negde gde ih nikada neces naci! Uf , ti, kujo!
Kerusa me gledala strpljivo, izgledalo je kao da ce nesto reci, mrdala je repom kao da je ocekivala hranu, a ja sam i dalje razmisljao o sudbini tri tackice koje su skupljene u kartonskoj kutiji odnete daleko. Ona, kerusa se spustila niz ledinu u potrazi za hranom.
Pratio sam je.
Da li ti je samo to bitno. Mislis samo na hranu! - pricao sam joj dok je preturala po djubretu. Okrenula se neocekivano brzo i sledila mi krv. Bila je besna. Usi je naculila a suze su joj sevale u ocima.
- Sta vi ljudi znate o osecanjima?! U sve se vi razumete ali ne i u pasiji zivot. Ja sam svojoj deci dala srce i sansu za novim zivotom. Ovo je prva lekcija. Druga lekcija u zivotu je trazenje - lutanje. Treca lekcija je ljubav. Kad sve to ispune pronaci ce me i opet cemo biti zajedno.
- To su gluposti - rekoh joj, - pitanje je da li ce to uspeti. Mozda ih nikada vise neces videti!
- A ti, da li si ti uspeo u ovim lekcijama. Vi ljudi ste posebna vrsta. Vi trazite ceo zivot i kada nadjete, horizont trazenja vam se produzi i stalno zelite jos i jos.... Uvek ste gladni i ne stidite se toga. Glad je upravo bolest koja vas izjeda. Bolest koja ce vam unistiti vrstu, i zato pusti me. Pusti me da zaboravim na svoj bol. Ova velika praznina u mom stomaku se pretvorila u mesto za cuvanje, a do juce je bila topla majcina utoba.
Vesna Lačkovic
- Kako si mogla, kako si samo mogla, ti,bezdusna kucko! - povikah.Ona se malo povukla i stala plasljivo da me gleda.
- Kako si samo sebicna. Odveli su ti decu, tvoje tri tackice daleko negde gde ih nikada neces naci! Uf , ti, kujo!
Kerusa me gledala strpljivo, izgledalo je kao da ce nesto reci, mrdala je repom kao da je ocekivala hranu, a ja sam i dalje razmisljao o sudbini tri tackice koje su skupljene u kartonskoj kutiji odnete daleko. Ona, kerusa se spustila niz ledinu u potrazi za hranom.
Pratio sam je.
Da li ti je samo to bitno. Mislis samo na hranu! - pricao sam joj dok je preturala po djubretu. Okrenula se neocekivano brzo i sledila mi krv. Bila je besna. Usi je naculila a suze su joj sevale u ocima.
- Sta vi ljudi znate o osecanjima?! U sve se vi razumete ali ne i u pasiji zivot. Ja sam svojoj deci dala srce i sansu za novim zivotom. Ovo je prva lekcija. Druga lekcija u zivotu je trazenje - lutanje. Treca lekcija je ljubav. Kad sve to ispune pronaci ce me i opet cemo biti zajedno.
- To su gluposti - rekoh joj, - pitanje je da li ce to uspeti. Mozda ih nikada vise neces videti!
- A ti, da li si ti uspeo u ovim lekcijama. Vi ljudi ste posebna vrsta. Vi trazite ceo zivot i kada nadjete, horizont trazenja vam se produzi i stalno zelite jos i jos.... Uvek ste gladni i ne stidite se toga. Glad je upravo bolest koja vas izjeda. Bolest koja ce vam unistiti vrstu, i zato pusti me. Pusti me da zaboravim na svoj bol. Ova velika praznina u mom stomaku se pretvorila u mesto za cuvanje, a do juce je bila topla majcina utoba.
Vesna Lačkovic
Нема коментара:
Постави коментар