среда, 26. новембар 2014.

ON

Stajao je začuđen
što više nije sam
između ljudi od iste materije.
Razapet između želje
da je na nekog stavio više gline
a nekom ni glas nije dao...

Hipnotisan bukom
i šapatima u glavi -  da nije jedini.

Pokušavao je da nadvlada svoju slabost
i da po ko zna koji put - ne zarida!

Iznad njegove glave u visini
nestajale su pepeljaste ptice...
U trenutku kada je podigao glavu
sunce ga zapljusnu po očima
i kristalna suza se stoči
niz njegove obraze.

Znao je da će je sresti.
Vesna Lačković

Нема коментара:

Постави коментар